Ovaj je tekst preveden, prilagođen i objavljen uz dozvolu autorice dr. Tracy Cassels. Tekst je napisan kao otvoreno pismo autorima knjiga koje promoviraju puštanje djeteta da plače (cry it out metodu). Pročitajte originalni tekst na engleskom jeziku: Educating the Experts – Lesson One: Crying (<– link).

 

Smatrate se “šaptačima bebama” i “stručnjacima” koji znaju kako bebe naučiti spavati i iako pišete knjige koje roditelje uče kako se točno treba brinuti za djecu, čini se da vam svima treba mali podsjetnik na vaše obrazovanje. Znate, kad vidim majku koja kupuje vaše knjige ili pratim vaša gostovanja na televiziji gdje dijelite svoje “savjete”, srce mi se slama zbog djece čiji roditelji vam slijepo vjeruju. Pretpostavljate nešto što ne bi trebalo pretpostavljati, a roditelji slijede vaše savjete jer ne znaju bolje i nadaju se da čine najbolje za svoju bebu. I sve to činite bez ikakvog obzira prema brojnim znanstvenim dokazima koji pokazuju da su vaše metode, ne samo da loše, već ponekad i štetne.

 

Mislila sam da bih vam, uzevši u obzir činjenicu da sam kandidatkinja za doktoricu znanosti iz razvojne psihologije s pristupom gotovo svakom znanstveno recenziranom časopisu koji postoji, mogla ponuditi besplatne (riječ koju rijetko koristite) lekcije o raznim temama iz roditeljstva o kojima tako volite pisati. U početku sam mislila da će ovo biti samo jedna lekcija koja će ih pokriti sve, no shvatila sam da je to nesmotreno i da bi ta lekcija bila predugačka. Očito je da trebate vremena da sve ponovo naučite prije nego što počnete ponovo učiti druge ljude, tako da ćemo ovo proći u nekoliko lekcija, po jednu za svaku temu.

Gdje da počnem? Razmišljala sam o ovome i zaključila da ću početi s povijesti onoga što znamo o plakanju. Zbog toga što je vaš krajnji cilj da djeca prestanu plakati, bilo noću, bilo danju, čini mi se da vam je potrebno malo više razumijevanja ne samo o tome zašto bebe plaču, već i što to što beba ne plače može značiti. Počnimo dakle…

 

Zašto beba plače?

Jednostavan odgovor na ovo pitanje jest da beba plače zato da bi joj netko zadovoljio potrebe. Kompliciraniji odgovor počinje s činjenicom da je plakanje jedini način komunikacije koji male bebe imaju (dok ne počnu učiti vokalizaciju ili jezik znakova) i evolucionarno se razvilo na taj način da natjera roditelje da žele zaustaviti plač bebe. (Spomenimo usput da roditelji mogu shvatiti što beba želi kroz znakove, no ti znakovi tehnički nisu forma komunikacije budući da ih beba ne koristi svjesno i s namjerom da drugima prenese da nešto treba.) Plač škripi u ušima i slama srce kako bismo se brzo pobrinuli za bebine potrebe, NE kako bismo ga mogli ignorirati u nadi da će uskoro prestati. Nije važno spavate li vi ili spava li vaša beba, fiziološka je reakcija bebe da plače kad treba nešto osim ako nije a) bila istrenirana da to ne čini ili b) u fiziološkom stanju koje bi joj smanjilo mogućnost plakanja.

Svi vi, bez obzira na to tvrdite li da ste protiv ili za puštanje djeteta da se isplače (en. cry-it-out = metoda koja se zalaže za puštanje bebe da plače dok se sama ne smiri, u početku kratko i onda sve duže i duže, op. prevod.), promičete različite načine ostavljanja dojenčeta da plače. Svi promičete i načine da se beba “istrenira” da ne plače. Dakle ono što zapravo predlažete jest da se bebine potrebe ignoriraju i da se beba izvježba prestati pokazivati te potrebe. Oko toga moramo biti jasni, budući da je iznimno važno za cjelovito razumijevanje ključne uloge koju plakanje ima u životu dojenčeta.

Kako god bilo, pitanje zašto bebe plaču poprilično je jednostavno. Većina je ljudi svjesna na nekom nivou da vam beba pokušava nešto reći. Zato će majka bebi promijeniti suhu pelenu ili je staviti na dojku iako je beba već jela, a sve to u pokušaju da zadovolji neku potrebu. Pitanje koje je zapravo potrebno postaviti jest: kad dijete ne plače ili je prestalo plakati, zašto je tomu tako?

Zašto beba prestane plakati?

Ovo je pitanje na koje pretpostavljate odgovor u svim vašim metodama treninga, knjigama, web stranicama i savjetima. Pretpostavljate da je beba u redu zbog toga što je prestala plakati. Ili pretpostavljate da je beba koja je prestala plakati pred spavanje nakon dva tjedna naučila rutinu i kad je vrijeme za spavanje. Na veliku nesreću beba koje moraju trpjeti vaše savjete, to nije slučaj. Dakle, zašto djeca zaista prestanu plakati?

a) Najbolji odgovor za bebu jest da su njihove potrebe zadovoljene. Beba je bila gladna i mama ju je nahranila. Beba je imala mokru pelenu i ona je promijenjena. Fantastičnost brzog odgovaranja na bebine potrebe nalazi se u tome što ćete zapravo, na zdrav način, dugotrajno smanjiti plakanje.

Mary Ainsworth i Silvia Bell, dvije razvojne psihologinje, provele su longitudinalnu studiju tijekom 1970-ih godina na Sveučilištu John Hopkins [1]. Istraživale su kako majke odgovaraju na plač svoje dojenčadi i kako to utječe na kasnije ponašanje dojenčeta. Otkrile su da što je majka brže odgovarala na djetetov plač, čak i neovisno o tome koliko je bila uspješna u smanjivanju plača u tom trenutku, to je dijete kasnije manje plakalo. Osim toga, otkrile su da je blizak kontakt s majkom (na primjer, dodir) bio najučinkovitiji u zaustavljanju plača tijekom svake epizode plakanja.

Da zaključimo, beba prestaje plakati kad su njezine potrebe zadovoljene. Nadalje, što roditelj brže odgovara na plakanje dojenčeta, to su manje šanse da će dijete plakati u budućnosti. Nastavimo li dalje s ovim, postoji obilje istraživanja o teoriji privrženosti koja pokazuju da što je roditelj spremniji odgovoriti na djetetov plač u prvoj godini života, to će njegovo dijete biti sigurnije privrženo i zbog toga će se stvoriti kvalitetniji odnos između roditelja i djeteta [2][3][4][5].

U skladu s ovim, Dymphna van den Boom prilagodila je intervencije majki razdražljivih šestomjesečnih beba s naglaskom na povećanje majčinog odgovora i osjetljivosti na svoje dijete [6]. Na kraju tromjesečnih intervencija, otkrila je da su majke u intervencijskoj skupini bile osjetljivije, više su odgovarale na dječje potrebe i više su ih stimulirale od majki koje su bile u kontrolnoj skupini. Uz to, djeca majki u intervencijskoj skupini bila su društvenija, mogla su se bolje sama smiriti i više su istraživala te su manje plakala od djece majki u kontrolnoj skupini.

Učinci majčinih odgovora na dječje ponašanje vide se i u kasnijoj dobi djeteta. Maayan Davidov i Joan Grusec istraživali su majčinski odaziv na uznemirenost i majčinu toplinu kod djece u dobi od 6-8 godina. Otkrili su da je veći odgovor majke na uznemirenost djeteta (ali ne i toplina majke) mogao predvidjeti razinu empatije djeteta, prosocijalnog ponašanja i regulacije negativnog afekta (što bi bilo plakanje u dojenačkoj dobi) [7].

Zašto se to događa? Pa, u jednoj stvari ste u pravu – bebe uče i to vrlo brzo. No, u krivu ste o tome što bebe uče. U mladoj dobi, jedini osjećaj koji će dijete zaista internalizirati jest osjećaj da je dobilo reakciju na svoju komunikaciju i da se netko brine za njega i ovo će igrati ulogu u budućem ponašanju djeteta, uključujući plakanje, empatiju i pomaganje. Mi znamo samo ono što smo naučili, tako da ako dijete učimo ljubavi i suosjećanju i osjetljivosti, to će pokazivati i u svom ponašanju, dok se dijete koje zna samo zanemarivanje samo povuče u sebe. Da nastavimo o ovome još malo…

swaddled-300x195b) Drugi razlog zbog kojeg bi dojenče moglo prestati plakati jest postojanje nekog psihološkog ili fiziološkog razloga koji djetetu brani plač. Najčešći je razlog drastična promjena temperature, posebno ako postane previše vruće. Dijete kojemu je vruće plakati će do određene granice, ali kako se pregrijavanje povećava, šanse za plač se smanjuju. Plakanje povećava unutarnju temperaturu djetetovog tijela, a to je upravo suprotno od onoga što je djetetu potrebno. Jedna od vas (gledam Vas, gospođo Tizzie Hall) zagovarala je utopljavanja djeteta slojevima kako bi ga se spriječilo da se budi i plače djeteta usred noći, pretpostavljajući da se djeca bude zbog toga što im je hladno (umjesto da se uzme u obzir zadovoljavanje mnoštva nutricionističkih potreba i utjehe koju traže u dojci).

Koji su rizici pregrijavanja vašeg dojenčeta? Opasnosti pregrijavanja ili hipertermije uključuju napadaje, komu, neurološka oštećenja i smrt [8]. Studija slučaja iz kasnih 1970-ih pokazala je da je bolest petero djece (od kojih je četvero umrlo) koja je uključivala visoku temperaturu, šok i konvulzije prije smrti najvjerojatnije nastala zbog pretjeranog umatanja djece koje je dovelo do toplotnog udara [9]. Uz to, prisutno je dosta dokaza koji upućuju na to da hipertermija igra ulogu u iznenadnoj smrti dojenčadi (SIDS) [10][11][12], što znači da je iznimno važno zapamtiti generalno pravilo da bi bebe trebale nositi samo jedan sloj više od odraslih osoba. Promičući prakse koje vode do pregrijavanja djece, ne samo da im se smanjuje mogućnost plača, nego i povećava rizik smrtnosti.

c)      Konačno, najvjerojatniji razlog zbog kojeg dijete prestaje plakati prilikom tih treninga beba jest da je odustalo ili naučilo da mu nitko neće doći pomoći. Ako promatrate dijete koje plače kao stvorenje koje pokušava vama manipulirati (a vi skoro svi imate takav pogled), vidjet ćete ovo kao pozitivan ishod. Zaista, ovo je bio najčešći način razmišljanja o dječjem ponašanju sredinom dvadesetog stoljeća kad se roditeljima govorilo da ne podignu svoje dijete kako ga ne bi razmazili i pretvorili u malog tiranina [13].

Ovakvo je razmišljanje postalo rašireno kad je teorija učenja preuzela kormilo psihologije, dokazujući vezu između ljudskog ponašanje i nagrada i pogrešaka. John B. Watson bio je prvi psiholog koji je promovirao biheviorizam kao formu učenja i prvi koji je to proširio na djetinjstvo svojim popularnim “Mali Albert” eksperimentom. Taj je eksperiment bio studija slučaja koja je prikazala klasično uvjetovanje (upravo ono što vi svi predlažete u svojim knjigama) osmomjesečnog dječaka. U ovoj studiji, mali je dječak naučen bojati se bijelih štakora. Kako bi to postigli, dječaka su ostavili da se igra na podu u sobi po kojoj su lutali bijeli štakori. U početku dječak nije pokazivao nikakav strah prema štakorima. Kad je dječak pokušao dotaknuti štakora, Watson i njegov asistent Rayner udarili bi čekićem po čeličnoj ploči, plašeći dječaka i tjerajući ga u plač. Nastavili su ovo raditi svaki put kad je dijete pokušalo dotaknuti štakora. Nakon nekog vremena, Albert se pokušao udaljiti se od štakora, pokazujući tako da je naučio bojati ih se. Nevjerojatno je da je dva tjedna kasnije na pregledu Albert pokazao strah prema bilo kojem dlakavom objektu, pokazujući tako da je njegovo uvjetovanje zadržano i generalizirano [14]. Watson je pisao o odgoju djece bazirajući svoje stavove u svom radu i u čvrstoj vjeri u biheviorizam [15].  Njegov je fokus bilo držanje emotivne distance od djece kako ih ne bismo iskvarili, a njegov je rad pomogao širanju uvjerenja da se dijete ne smije previše često dodirivati. (Tužno je da je kasnije priznao da požalio svoje pisanje o dječjem ponašaju jer je shvatio da nije znao dovoljno, a šteta je već bila počinjena.)

Dakle, možete naučiti svoje dijete da ne plače koristeći klasično uvjetovanje. Ne odgovarajući svom djetetu na plač reći ćete mu da plakanje neće pomoći zadovoljiti potrebu koju ima. I dok se vama ovo može činiti kao pozitivan ishod, on ima opasnu posljedicu – naučenu bespomoćnost. Koncept naučene bespomoćnosti razvio je Martin Seligman u svom odgovoru na biheviorizam. Seligman je radio s psima i primjetio je da se psi ne ponašaju onako kako bi biheviorizam predvidio da će se ponašati kad su uvjetovani [16]. Naime, on je testirao pse izlažući ih električnim šokovima. Pse je podijelio u dvije grupe psi su i zavezao ih tako da je samo jedan pas imao kontrolu nad time kad će šokovi prestati. Ostalim se psima prestanak činio nasumičan. Seligman (i Maier, njegov partner u ovim eksperimentima) je spoznao da je grupa pasa koja nije imala kontrolu nad zaustavljanjem šokova pokazivala ponašanje slično ponašanju klinički depresivnih odraslih osoba. Kada su te iste pse doveli u situaciju u kojoj su imali kontrolu, oni nisu djelovali – jednostavno bi sjeli i odustali.

Ovi su rezultati ponovljeni s drugim životinjama i bebama (u bezopasnoj paradigmi) [17], i svaki put je zaključak bio isti –jednom kad su životinje i dojenčad naučili da nemaju kontrolu, prestali su pokušavati promijeniti svoju okolinu, čak i kad se okolina promijenila. Puštanje djeteta da se isplače, strog raspored i ponašanje prema dojenčetu kao da je plač samo pokušaj manipulacije vode tome da se djetetu oduzme kontrola koju ono ima nad svojim okruženjem. Plakanje jest glavni način kontrole koju dojenče ima i treba se trenirati s istim poštovanjem koje bismo pružili nekoj drugoj, odrasloj osobi koja nam objašnjava kakve potrebe ima. I iako se nisu radili eksperimenti u kojima se dojenčad ugrožava, vodeći psiholog dr. Kevin Nugent pronašao je mnoge simptome depresije kod beba koje su imale problema u komunikaciji s roditeljima. Roditelji koji nisu mogli, ili jednostavno nisu htjeli, odgovoriti na pokušaje svojih beba da s njima komuniciraju imali su bebe koje su prikazivale klasične znakove ozbiljne depresije [18].

Ukratko, ne odgovarajući na pokušaj komunikacije dojenčeta prouzrokovat će u najboljem slučaju da beba jednostavno prestane pokušavati a moguće je i da će dugoročno pokazivati znakove naučene bespomoćnosti. Ova vrsta prestanka plakanja šteti djetetevom dugoročnom psihološkom razvitku, neovisno o tome koliko se u tom trenutku tišina čini dobrodošla mami ili tati.

Zaključci

Nadam se da ste naučili da a) plakanje predstavlja oblik komunikacije i da je to prvi oblik komunikacije koju dojenče ima, i b) nisu sve forme plakanja iste. Dojenčad treba naučiti da imaju kontrolu nad svojim okolišem i da mogu utjecati na promjene u svom životu. Također trebaju naučiti da ih netko voli i da se netko brine o njima. Oni ne manipuliraju svojim roditeljima – dapače, oni nisu sposobni to činiti a rad Mary Ainsworth pokazao je da je plakanje dojenčeta daleko od manipulativnog. Plač vodi prema komunikaciji između dojenčeta i osobe koja se za njega brine i ta komunikacija dovodi do smanjivanja trajanja plača djeteta [1][2]. Ono što je najvažnije za vas da osvijestite jest da samo zato toga što je dijete prestalo plakati (priznajem da će vaši treninzi rezultirati time da dijete prestane plakati), ne znači da je to uvijek dobra stvar. Zapravo, jedini dobar razlog za prestanak plakanja jest ako je djetetu zadovoljena potreba zbog koje je plakalo. Ostali razlozi ili stavljaju dijete u rizik da se razboli ili umre (hipertermija) ili ostavljaju psihološke posljedice (naučena bespomoćnost). [ Zabilježit ću ovdje da su moguće i neurološka oštećenja, ali o tome ću više pričati u nekoj drugoj lekciji o tehnikama koje puštaju dijete da se isplače, tzv. cry it out. Ovdje možete pročitati o crying-it-out, uključujući i raspravu o postporođajnoj depresiji i spavanju. (link vodi na tekst na engleskom jeziku, op. prev.) ]

 

Naravno, ovo nas vodi u to da će tema sljedeće lekcije biti Lesson Two: What are an infant’s “needs”  (link vodi na tekst na engleskom jeziku, op. prev.) Osnovica vaših programa jest da govorite roditeljima da ostave svoju djecu da plaču zbog toga što su sve njihove potrebe već zadovoljene. Ali, niste u pravu, stoga pričekajte nastavak….

 

Više iz serije Obrazujmo stručnjake (u originalu, na engleskom jeziku dok ne prevedemo ostale članke, op.prev.)

Literatura

[1] Bell SM & Ainsworth MSD. Infant crying and maternal responsiveness.  Child Development (1972); 43: 1171-1190.

[2] Ainsworth MDS. The development of infant-mother attachment. In BM Caldwell & HN Ricciutti (Eds.), Review of child development research (1973) (Volume 3, pp 1-94); Chicago: University of Chicago Press.

[3] Egeland B & Farber EA. Infant-mother attachment: Factors related to its development and changes over time. Child Development (1984); 55: 753-771.

[4] Isabella RA & Belsky J. Interactional synchrony and the origins of infant-mother attachment: A replication study.  Child Development (1991); 62: 373-384.

[5] Isabella RA, Belsky J, & von Eye A. The origins of infant-mother attachment: An examination of interactional synchrony during the infant’s first year. Developmental Psychology (1989); 25: 12-21.

[6] van den Boom DC. The influence of temperament and mothering on attachment and exploration: An experimental manipulation of sensitive responsiveness among lower-class mothers of irritable infants.  Child Development (1994); 65: 1457-1477.

[7] Davidov M & Grusec JE.  Untangling the links of parental responsiveness to distress and warmth to child outcomes.  Child Development (2006); 77: 44-58.

[8] Waldron S & MacKinnon R. Neonatal thermoregulation. Infant (2007); 3: 101-104.

[9] Bacon C, Scott D, & Jones P. Heatstroke in well-wrapped infants. The Lancet (1979); 313: 422-425.

[10] Nelson EAS, Taylor BJ, & Weatherall IL. Sleeping position and infant bedding may predispose to hyperthermia and the sudden infant death syndrome.  The Lancet (1989); 333: 199-201.

[11] Ponsonby AL, Dwyer T, Gibbons LE, Cochrane JA, Jones ME, & McCall MJ. Thermal environment and sudden infant death syndrome: case-control study. British Medical Journal (1992); 304: 277.

[12] Kleemann WJ, Rothamel T, Troger HD, Poets CF, & Schlaud M. Hyperthermia in sudden infant death. International Journal of Legal Medicine (1996); 109: 139-142.

[13] US Children’s Infant Bureau pamphlets (1924).

[14] Watson JB & Rayner R. Conditioned emotional reactions. Journal of Experimental Psychology (1920); 3: 1-14.

[15] Watson JB. Psychological care of infant and child (1928). New York: WW Norton Company Inc.

[16] Seligman MEP & Maier SF. Failure to escape traumatic shock. Journal of Experimental Psychology (1967); 74: 1-9.

[17] Watson J & Ramey C. Reactions to response-contingent stimulation in early infancy.  Revision of paper presented at biennial meeting of the Society for Research in Child Development.  Santa Monica, CA, March 1969.

[18] http://www.irishtimes.com/newspaper/health/2011/0726/1224301372540.html (Accessed July 27, 2011)

 

Dodatna literatura o emocijama dojenčadi i teoriji privrženosti, prema ljubaznoj preporuci dr. Andreie C.K. Mortensen

Wolff, P.H. 1987. The development of behavioral states and the expression of emotion in early infancy: New proposals for investigation. Chicago: University of Chicago Press.

Bowlby, J. (1969,1982) Attachment [Vol. 1 of Attachment and Loss]. London: Hogarth Press; New York, Basic Books; Harmondsworth, UK: Penguin.

Ivy Gutierrez
Profili:

Ivy Gutierrez

Urednica at Bebologija
Ivana ima više od tri godine osobnog iskustva u nošenju djece, od nošenja novorođenčeta do nošenja toddlera. Ljubav prema ovom roditeljskom alatu i znatiželja za isprobavanje raznih nosiljki dovela ju je do edukacije za savjetnicu za nošenje.

U veljači 2016. godine Ivana je završila osnovni tečaj u Die Trageschule, a u srpnju položila je i ispit za savjetnicu za nošenje (VBE) u Babywearing International.
Ivy Gutierrez
Profili:
1 Comment
  1. Maya 5 mjeseci ago

    Odlicno,trebao je jedan ovakav clanak.
    Sve je jasno receno!

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

© 2017 Bebologija was founded in 2015 by Ivana Ivy Gutierrez.

or

Log in with your credentials

or    

Forgot your details?

or

Create Account